Foto: iz otvorenih izvora
Takve se radnje često događaju gotovo na razini mišićne memorije
Izvor:
Ljudi koji slažu tanjure i brišu stol prije izlaska iz restorana obično ne žele impresionirati. Najčešće o tome i ne razmišljaju. To nije iskazivanje lijepog ponašanja niti pokušaj da se iskaže “ispravno” – to je ponašanje koje im je ostalo kao dio iskustva koje se ne može jednostavno napustiti, piše VegOut.
Govorimo o ljudima koji su nekada i sami bili s druge strane. Radili su u hodnicima, u kuhinjama, pospremali stolove za gostima i znaju kako smjena izgleda iznutra. I ovo iskustvo zauvijek mijenja percepciju. Čak i godinama kasnije, nakon što se već našla u ulozi posjetitelja, osoba nastavlja automatski slagati tanjure, skupljati salvete i slagati stol – ne zato što je “potrebno”, već zato što više ne doživljava situaciju drugačije.
Takve se radnje često događaju gotovo na razini mišićne memorije. Nekada je ovo bio dio posla: brzo procijeniti stol, staviti sve na jednu hrpu, osloboditi prostor, olakšati zadatak sljedećoj osobi. S vremenom se to toliko učvrsti da više ne zahtijeva napor. Ruke to rade same, bez unutarnjeg dijaloga i bez želje da drugima nešto dokažu, piše u publikaciji.
Ovo iskustvo ne utječe samo na postupke, već i na to kako osoba vidi što se oko nje događa. Primjećuje više: opterećenje osoblja, brzinu rada, kaos tijekom špica, trenutke kada zaposlenici jednostavno nemaju dovoljno ruku. Za njega restoran prestaje biti “kulisa” – postaje sustav u kojem svaki dodatni nered znači dodatni posao za nekog određenog.
Zbog toga se male stvari prestaju činiti takvima. Razbacani pribor za jelo, ljepljivi stol, zgužvane salvete – sve to više nisu samo posljedice večere, već zadaci koje će netko morati riješiti u ograničenom vremenu. I premda jedan uredno ostavljeni stol ne mijenja cijeli sustav, mijenja stavove – doduše na razini jedne konkretne situacije, piše publikacija.
Ovdje je važna stvar da to nije povezano s formalnim pravilima ili idejom “ovo je ispravno.” Ljudi s takvim iskustvom rijetko razmišljaju u pojmovima pristojnosti. Za njih je to više pitanje poštovanja prema tuđem radu. Upravo taj posao koji često prolazi nezapaženo i uzima se zdravo za gotovo.
Međutim, takve se radnje gotovo nikada ne rade samo za pokazivanje. Osoba ne očekuje da će itko obratiti pozornost i ne traži odobravanje. On jednostavno radi ono što mu je nekada olakšavalo posao – samo sada za drugu osobu.
Prema publikaciji, temelj ovakvog ponašanja nije odgoj u klasičnom smislu, a ne želja za boljim izgledom. Sjećanje je to na to kako je raditi u poslu, kako brzo nastupi umor i koliko na to utječe stav gostiju. I to je sjećanje koje ostaje, čak i kada su se okolnosti davno promijenile.
Stranica nije sigurna! Svi vaši podaci su ugroženi: lozinke, povijest preglednika, osobne fotografije, bankovne kartice i druge osobne podatke koristit će napadači.
