Foto: iz otvorenih izvora Riječ je o generaciji koja je samoću iz djetinjstva pretvorila u emocionalnu otpornost
Ljudi koji su kao djeca odrasli praktički sami – vraćali se kući nakon škole u prazne stanove, sami rješavali svoje probleme i jeli ono što je bilo u hladnjaku – stekli su nevjerojatnu sposobnost toleriranja samoće. O tome na stranicama VegOuta piše psiholog Lachlan Brown.
Prema njegovim riječima, ti su ljudi rano naučili da biti sam nije hitan slučaj i uspjeli su svoju “tihu neovisnost” pretvoriti u “neku vrstu emocionalne izdržljivosti koju malo tko ima”.
Generacija “s ključem oko vrata”
Prema autoru, pojam klinac na ključ postao je popularan 1970-ih i 80-ih godina i opisivao je djecu koja su se nakon škole vraćala u praznu kuću jer su oba roditelja radila. Citirao je studiju iz 2004. koja je identificirala ovu generaciju kao jednu od “najslabije dotjeranih”. Brown je objasnio da je ovaj fenomen posljedica porasta stope razvoda i povećane participacije žena u radnoj snazi u vrijeme kada sustavna izvanškolska skrb o djeci praktički nije postojala.
Pritom se, piše psiholog, godinama vjerovalo da je to loše, da će djeca prepuštena sama sebi patiti. A za neke, osobito vrlo mlade ili one u opasnim uvjetima, to je doista bio slučaj, složio se.
Ali za veliki broj te djece sati bez nadzora nisu doveli do štete, primijetio je Brown, već su stvorili specifičnu psihološku sposobnost koju istraživači tek sada počinju u potpunosti shvaćati.
Što zapravo stvara usamljenost
Brown je podsjetio na rad britanskog psihoanalitičara Donalda Winnicotta iz 1958. godine, u kojem je tvrdio da je sposobnost da se bude sam sa sobom jedan od najvažnijih znakova emocionalne zrelosti. Jasno ju je razlikovao od izolacije ili samoće kao patnje. Nije se radilo o otuđenosti, već o pozitivnoj vještini – psihološkoj sposobnosti egzistiranja u vlastitom društvu bez tjeskobe, piše psihologinja.
“Njegova ključna ideja bila je paradoksalna: sposobnost da bude sam formira se kroz iskustvo samoće u prisutnosti pouzdane osobe. Dijete koje zna da su mu otac ili majka u blizini, čak i ako nisu u aktivnoj interakciji, postupno razvija unutarnji osjećaj sigurnosti. S vremenom taj osjećaj postaje ‘prijenosan’ – može ga ponijeti sa sobom u prazne sobe, tihe večeri i duga razdoblja bez strukture, bez osjećaja napuštenosti”, objasnio je Brown.
Naglasio je da iskustvo “djece s ključem oko vrata” ne odgovara baš ovom opisu, jer roditelji zapravo nisu bili u susjednoj sobi – bili su na poslu. No, rekao je, za mnogu djecu, posebno onu koja su znala da su voljena i da će im se roditelji vratiti, dogodilo se nešto slično: samoća za njih nije postala trauma, nego trening.
Studija iz 1996. stavila je Winnicottov koncept na test tako što je ispitala 500 odraslih osoba u Sjedinjenim Državama o njihovim stavovima prema usamljenosti. Znanstvenici su otkrili da ljudi kojima je ugodno biti sami imaju nižu razinu depresije, manje fizičkih simptoma i veće zadovoljstvo životom, rekao je Brown, dodajući da sposobnost da budu sami nije samo osobina ličnosti, već pravi psihološki resurs.
Generacija koja je slučajno naučila samoumirivati se
Prema autoru, ovo je iskustvo dalo milijunima djece tisuće sati nestrukturiranog vremena koje su proveli sami tijekom upravo razvojnog razdoblja kada se mozak uči samoregulirati.
“Nije bilo aplikacija. Nije bilo planiranih aktivnosti. Nije bilo roditelja koji bi objasnili ili predložili rješenja. Bilo vam je dosadno – i morali ste smisliti što učiniti u vezi s tim. Bojali ste se buke – i morali ste se smiriti. Bili ste gladni – i tražili ste nešto za jelo. Osjećali ste se usamljeno – i morali ste to preboljeti ili pronaći način da ispunite vrijeme”, stoji u članku.
Psihologinja je objasnila da je svako od tih mikroiskustava bila lekcija samoregulacije, i to ne one koja se uči na nastavi ili na terapiji, već one koja se formira ponavljanjem i zahvaljujući tome postaje automatizirana.
Zašto to nemaju druge generacije?
Brown piše da generacija prije “djece s ključem oko vrata” uglavnom nije imala majke koje su ostajale kod kuće. Djeca su se vratila kući u kontrolirano okruženje sa strukturom, nadzorom i brigom, ali s manje prostora za razvijanje tolerancije na samoću.
“Sljedeće generacije dobile su još jedan oblik kontrole: organiziranu aktivnost. Nogomet, poduke, glazbu, zakazane sastanke. I na kraju, pametne telefone, koji su osigurali da čak i fizički samo dijete nikada nije samo sa svojim mislima”, istaknuo je.
Tako se, smatra on, generacija “klinaca s ključem oko vrata” našla u jedinstvenom povijesnom prozoru u kojem su bili idealni uvjeti za formiranje ljudi kojima je istinski ugodno u vlastitom društvu.
“Razmišljam o ovome u svom životu u Saigonu. Mogu sat vremena sjediti na balkonu, gledati u motocikle i ne razmišljati ni o čemu. I to mi je kao luksuz, a ne kazna. Žena me ponekad pogleda u takvim trenucima i pita je li sve u redu. Ja sam više nego u redu. Ovo je moje najprirodnije stanje”, rekao je Brown.
Dodao je da ta sposobnost nije proizašla iz mudrosti ili discipline, već iz stotina praznih popodneva kada nitko nije bio kod kuće i bio je prisiljen “naučiti kako sebi praviti društvo”.
U isto vrijeme, Brown priznaje da su neka “djeca s ključem oko vrata” doista bila zanemarena, neka su se bojala, neka su živjela u opasnim uvjetima, “ali za veliku većinu – one s relativno stabilnim životima i roditeljima koji su jednostavno radili – iskustvo je razvilo konkretnu i mjerljivu kvalitetu: utjehu u samoći, koja funkcionira kao psihološki resurs tijekom cijelog života.”
Komentari:
