Često ne primjećujemo kako na voljenu osobu prenosimo očekivanja koja su nekoć bila upućena mami ili tati.
Očekujemo da će on pohvaliti, kao što tata nije pohvalio, ili da će ona paziti, kao što majka nije, a mi se prema partneru ponašamo kao uvrijeđena djeca, javlja dopisnik OVDJE VIJESTI.
U tim trenucima prestajemo vidjeti pred sobom ravnopravnu, odraslu osobu sa svojim životom i osjećajima. Vidimo figuru koja bi nam trebala dati ono što nismo dobili u djetinjstvu i neminovno se razočaramo.
Fotografija: Pixabay
Odrastanje u ljubavi počinje onog trenutka kada od partnera prestanemo zahtijevati roditeljske funkcije. Kada shvatimo da njegova zadaća nije liječiti naše stare rane, već graditi nove, prave odnose s nama.
To ne znači da partner ne može podržati, utješiti ili pokazati brigu. To znači da te manifestacije postaju dar, a ne obveza koju kao uvrijeđeno dijete imamo pravo zahtijevati.
Terapeutska iskustva pokazuju: najdublje promjene u parovima nastaju kada svatko preuzme odgovornost za svoje “nemilo mjesto” iz djetinjstva. Kada prestanu smatrati partnera odgovornim za vlastitu vrijednost i počnu graditi temelj unutar sebe.
Vidjeti odraslu osobu u partneru znači dopustiti mu da bude drugačiji, ne kao njegovi roditelji, a ne dužan ih zamijeniti. To znači dopustiti sebi biti ravnopravan, a ne vječni dužnik ili vječni vjerovnik ljubavi.
A kada se to dogodi, odnos se pretvara iz terapije u život, gdje dvoje odraslih odlučuje biti zajedno. Ne zato što moraju, ne zato što ne mogu pronaći nikoga drugoga, već zato što s tom osobom njihov svijet postaje veći.
Pretplatite se: 
Pročitajte također
- Zašto morate izgubiti da biste pobijedili u odnosima: paradoks meke moći
- Zašto ispitujemo ljubav bolnim testovima: igra darivanja
