“Oprosti što zovem”, “oprosti što prekidam”, “oprosti što sam ovako” – ove fraze zvuče kao refren u životima ljudi koji su navikli zauzimati premalo prostora.
Ispričavamo se za naše postojanje, za naše osjećaje, za naše potrebe, za ono što jesmo, javlja dopisnik HERE NEWS.
Psiholozi to nazivaju “kompulzivnom isprikom” – obrambenim mehanizmom koji se razvija kod onih koji su u djetinjstvu bili kažnjavani za bilo kakvu manifestaciju sebe.
Fotografija: Pixabay
Isprika postaje način da se zaštitite, da postanete mali i nevidljivi kako vas ne bi udarili.
U vezi, navika ispričavanja za sve uništava ne samo samopoštovanje, već i poštovanje vašeg partnera. Jer nemoguće je poštovati osobu koja se stalno ponižava i nemoguće je graditi ravnopravne odnose kada je jedna strana uvijek na koljenima.
Istraživanja pokazuju da pretjerane isprike vaš partner doživljava kao manipulaciju ili kao potvrdu da ste vi doista za nešto krivi.
Umjesto da ih zbližavaju, stvaraju distancu u kojoj se jedan osjeća vječno dužnim, a drugi vječno krivim.
Prestati se ispričavati za sve znači početi poštivati svoje granice, svoje želje, svoje pravo da vam bude neugodno. To znači zamjenu “oprostite, mislim to” s “mislim to” i zamjenu “oprosti, trebam to” s “trebam to.”
Naravno, postoje situacije kada je isprika zaista potrebna: kada ste povrijedili, kada ste pogriješili, kada ste prekršili tuđu granicu.
Ali ispričavanje zbog činjenice da postojite, da imate osjećaje, da želite pažnju nije uljudnost, već ponižavanje samog sebe.
Kada se prestanete ispričavati za svoj život, svom partneru dajete priliku da upozna pravog vas. A ova prilika je mnogo vrednija od zgodne, tihe, ispričavajuće osobe koju je moguće ignorirati.
Pretplatite se: 
Pročitajte također
- Zašto ne možemo stati kad smo isprovocirani: udica u koju se sami uvlačimo
- Kako nas naša prošlost sprječava da budemo sretni u sadašnjosti: nasljeđe koje se može napustiti
Kako prepoznati kada je isprika stvarno potrebna, a kada je to samo navika?