Sanjamo o ljubavi, pišemo pjesme, gledamo filmove, ali kad ona stvarno dođe, iznutra se oglasi sirena.
Intimnost je strašnija od samoće, jer zahtijeva da se otvorite, što znači da postanete ranjivi, dostupni napadima, javlja dopisnik HERE NEWS.
Taj strah duboko živi, dolazi iz djetinjstva, gdje smo mogli biti izdani, neshvaćeni, odbačeni od najbližih. Odrastamo i oko sebe gradimo tvrđavu s visokim zidinama, puštajući unutra samo nekolicinu odabranih, i to samo nakratko.
Fotografija: Pixabay
U vezama se taj strah maskira kao neovisnost, kao “dobro je meni i samome”, kao vječna zauzetost i važne stvari koje treba obaviti. Ne dopuštamo partneru da se previše približi, držimo distancu kako bismo se, ako se nešto dogodi, lako povukli.
Ali istina je da se zidovi koji bi trebali štititi zapravo pretvaraju u zatvor. Iza njih nije strašno, ali tamo je hladno i usamljeno, i nikakva neovisnost ne grije vas u dugim zimskim večerima.
Psihologija to naziva strahom od intimnosti, a postoji samo jedan način liječenja – postupno, pažljivo dopuštanje da budemo stvarni. Dopustiti nekom drugom da te vidi nesavršenog, slabog, uplašenog i da ne umre od toga.
Da, intimnost je opasna, da, mogu te povrijediti, da, mogu otići kad te prepoznaju. Ali samo u toj opasnosti rađa se osjećaj zbog kojeg se pišu romani i počinje ludilo.
Tko izabere sigurnu udaljenost, bira vječnu samoću u paru, koja je gora od svake fizičke samoće.
Jer nema ništa gorče nego biti blizu, ali ne osjećati toplinu jer se bojiš pružiti ruku.
Pretplatite se: 
Pročitajte također
- Kako jedna šala može spasiti svađu: smijeh kao najbolje oružje protiv ljutnje
- Zašto društvene mreže postaju treći kotač: digitalni ljubavni trokut
