1. Guba je zaraza, a ne Božja kazna
Guba (guba) je kronična bolest koja zahvaća kožu, periferne živce, ponekad i oči te sluznicu gornjih dišnih putova, što u uznapredovalim stadijima može dovesti do unakaženosti. Prije srednjovjekovne kuge u Europi, guba je bila vodeća bolest koja je uzrokovala preuranjenu smrt.
Bolesnici su bili izopćeni iz društva i živjeli su u zasebnim komunama (kolonije gubavaca).
Najveći problem čak nije bio u tome što za ovu bolest nije bilo lijeka, već u tome što se ona smatrala kaznom Božjom, deformacijom duše koja unakažava tijelo. Dijagnozu su često postavljali svećenici (umjesto profesionalni liječnici), osuđujući pacijente na progonstvo, ali svećenstvo je često pogrešno zamijenilo bolesti poput psorijaze ili ekcema za gubu.
Otkriće posebne klase bakterija (mikobakterija) koja uzrokuje gubu i tuberkulozu omogućilo je razvoj antibiotika i uspješno liječenje ovih bolesti.
2. Liječnikove ruke mogu biti opasne.
Prije pojave profesionalne zajednice opstetričara i ginekologa, žene su stoljećima koristile usluge babica (primalja) tijekom poroda – žena bez obrazovanja koje su se bavile raznim aspektima poroda. Naravno, smrtnost majki i dojenčadi u takvoj situaciji bila je enormna.
Međutim, u zoru razvoja medicinskog opstetricije dogodio se incident: žene su češće umirale u rodilištima nego u svojima. Uzrok je često bila “porođajna groznica”, infekcija uzrokovana kontaminacijom krvi iz upaljenog porođajnog kanala.
Misterij je bio zašto su žene češće umirale u medicinskim ustanovama, jer su tamo radili profesionalci.
Otkriće mađarskog liječnika Ignaza Semmelweisa temeljilo se na pretpostavci da su studenti i liječnici (koji su prije dolaska u kliniku često prisustvovali disekcijama u anatomskom kazalištu) sa stolova za seciranje pacijentima prenijeli određeni “kadaverični otrov” i time zarazili pacijente.
Godine 1847. Semmelweis je uveo obvezno pranje ruku u otopini izbjeljivača prije pregleda trudnica, što je dovelo do višestrukog (8 puta) smanjenja smrtnosti majki od groznice i postalo jedan od prvih dokaza da prljave ruke medicinskog osoblja mogu naštetiti pacijentima. Tragedija je bila u tome što su za života Semmelweisa smatrali ekscentrikom ili ludom, budući da teorija o klicama infekcija još nije bila razvijena.
3. Prehrana može pobijediti anemiju kod trudnica
Još jedno otkriće u vezi sa smrtnošću majki koje ima implikacije na cjelokupnu zdravstvenu skrb. Sve do 1930-ih, anemija u trudnica bila je izuzetno česta u Indiji. I danas većina ljudi anemiju smatra problemom nedostatka željeza u organizmu. Zapravo, ima puno anemija. Problem s anemijom kod trudnica u Indiji bio je taj što je bila netipična: krv je pokazivala povećan broj crvenih krvnih zrnaca (oni se smanjuju s nedostatkom željeza) i normalnu razinu željeza.
Britanska hematologinja Lucy Wills pažljivo je proučila ovaj problem i povezala ga s nedostatkom određenog nutritivnog faktora.
Činjenica je da su sve bolesne žene bile siromašne, ali ne i gladne. Njihova se prehrana sastojala od približno iste hrane. Godine 1931. Wills je pokazao da uzimanje ekstrakta kvasca (Marmite, popularni namaz za tost u Britaniji) dovodi do ozdravljenja pacijenata, pa čak i anemičnih majmuna, čime je dokazao da upravo u hrani treba tražiti “Willsov faktor”, koji pomaže u spašavanju života trudnica.
Danas sve trudnice i svi ginekolozi ovu tvar poznaju pod drugim imenom – “folna kiselina” (vitamin B9) – i svakodnevno je uzimaju ne samo za svoje zdravlje, već i za zdravlje fetusa, jer kod nerođene djece nedostatak folata može dovesti do urođenih mana živčanog sustava.
4. Zračenje postaje opasno
Otkriće Henrija Becquerela i Curievih fenomena radioaktivnosti početkom 20. stoljeća, kao i gotovo istovremeno otkriće rendgenskog zračenja Wilhelma Roentgena, izazvali su veliki entuzijazam ne samo kod fizičara, već i kod liječnika, budući da je rendgensko zračenje omogućilo gledanje kroz tijelo pacijenta, a radioaktivnost se aktivno proučavala i kao lijek. za mnoge bolesti.
Danas nam je teško zamisliti koliki je to bio entuzijazam. Žene su kupovale radioaktivni prah, koji je pomagao protiv osipa na koži; trgovine cipelama imale su strojeve koji su pomoću zračenja omogućavali precizno prilagođavanje cipela veličini stopala. U dnevnim sobama ljudi nalazili su se setovi koji su svijetlili u mraku zahvaljujući uranovim solima.
Prvi znakovi upozorenja pojavili su se 1901. godine, kada je Becquerel zadobio opekotinu na koži od radijeve tikvice skrivene u džepu jakne.
Ključna prekretnica bili su eksperimenti početkom 20. stoljeća: ruski znanstvenici demonstrirali su smrtonosne učinke X-zraka i radija na životinje, kao i slučajeve raka pluća kod rudara urana. U SAD-u, u tvornicama satova, gdje su djevojke bojale brojčanike satova blistavom radijumskom bojom, ližući vrhove kistova, patile su od gubitka zuba, raka štitnjače i razaranja čeljusti.
Zbog tog otkrića danas nosite zaštitnu pregaču u sobi za rendgenske snimke, a ljudi koji rade sa zračenjem odlaze sve ranije u mirovinu i sve više se pregledavaju za rak.
5. Pelin pomaže protiv malarije
Danas je uobičajeno misliti da su drevni običaji medicine samo posljedica raznih vrsta zabluda i vjerovanja u nadnaravno. Mnogi napitci, biljni lijekovi i čudni rituali razumno nam se čine divljim, čudnim ili ludim. Zapravo, nije uvijek tako.
Kineski farmakolog Tu Youyou radio je kao dio tajnog projekta kineske vlade ranih 1970-ih za pomoć Sjevernom Vijetnamu u borbi protiv malarije, koja je odnosila više života nego rat sa Sjedinjenim Državama.
Tu Youyou proučavao je mnoge drevne recepte tradicionalne kineske medicine, primijetivši da se pelin često navodi kao lijek za (malarijsku) groznicu.
Godine 1971. pokazalo se da ekstrakt pelina liječi miševe i majmune od malarije u 100% slučajeva, a 1972. Tu Yu je izolirao aktivnu tvar – artemisinin, što je dalo povoda lijekovima za malariju, spasivši milijune života i donijevši Tu Yuu Nobelovu nagradu.
Slično možemo iščitati, primjerice, iz europskih i staroegipatskih rasprava, gdje stoji da plijesan (između ostalog) u mastima pomaže kod gnojnih rana, jer sada znamo da plijesan sadrži antibiotik penicilin.
