U bučnom tijeku svakodnevice voljenu osobu često pretvaramo u element interijera – poznat, udoban, gotovo nevidljiv.
Oči gledaju, ali ne vide, uši slušaju, ali ne čuju, a jedno jutro se probudimo pored stranca, javlja dopisnik OVDJE VIJESTI.
Ova nevjerojatna sljepoća ne proizlazi iz zlobe, već iz preopterećenog mozga koji štedi resurse na svemu što smatra poznatim. Prestajemo primjećivati promjene u intonaciji, nove bore, skrivenu tugu ili tihu radost, jer nam se čini da već sve znamo.
Fotografija: Pixabay
Najgore u tom procesu je to što se odvija neprimjetno, kradomice, poput mačke koja se ne čuje u mraku. Jučer ste pričali za večerom, a danas samo žvaćete, gledajući u ekrane telefona.
Izlazak iz ove omamljenosti zahtijeva napor – pravi, gotovo fizički – da se podigne glava i pogleda u oči. Ne u prolazu, ne slučajno, već kao da tu osobu vidite prvi put i želite shvatiti tko je ona.
Istraživanja pokazuju da se parovi koji prakticiraju svjesnu prisutnost ponovno povezuju čak i nakon godina hlađenja. Dovoljno je deset minuta dnevno bez telefona, samo se gledamo i ne pričamo ni o čemu.
U tom besposličarenju često se rađa ono najvažnije – osjećaj da nisi sam, da postoji živa duša u blizini. Duša koja je također umorna, također uplašena, također želi biti primijećena.
Uostalom, na kraju krajeva, svi želimo isto – da nas se doživljava kao stvarno, a ne kao funkciju, ne ulogu, ne naviku. A kada se to dogodi, čak i najsivlja jesen izvan prozora postaje toplija.
Pretplatite se: 
Pročitajte također
- Kako jedna tradicija može spasiti brak: recept za dosadu
- Što se događa ako prestanete dijeliti odgovornosti na temelju spola: sretan kraj
