Najmanje 14 vrsta životinja, uključujući leoparde i primate, došlo je u lov na šišmiše.
Pronalazak toliko grabežljivaca koji jedu zaražene šišmiše mogao bi biti kamen iz Rosette / fotografija tpwd.texas.gov
Istraživači su u Ugandi otkrili složenu mrežu životinja koje se hrane šišmišima, a koji su nositelji Marburg virusa, te po prvi put na videu dokumentirali moguće mehanizme njegovog međuvrstskog prijenosa, piše The Telegraph.
Na ulazu u Python’s Cave u Nacionalnom parku Queen Elizabeth na zapadu zemlje postavljene su kamere zamke. Prema znanstvenicima, ovo je prva potvrda postojanja “dinamičke mreže kontakata više vrsta” u poznatom izbijanju virusa Marburg.
Pronalazak tolikog broja grabežljivaca koji jedu zaražene šišmiše mogao bi pružiti “kamen iz Rosette” za razumijevanje kako se zoonoza događa u stvarnom vremenu, kažu znanstvenici.
“Tijekom pet mjeseci – od veljače do lipnja prošle godine – istraživači su zabilježili najmanje 14 vrsta kralješnjaka koji su došli u špilju loviti šišmiše. Među njima su bili leopardi, nekoliko vrsta primata, ptice grabljivice i varani”, navodi se u članku.
U jednom od videa odrasli leopard prilazi ulazu, zgrabi šišmiše u trenutku njihovog masovnog izlaska i odlazi s plijenom u ustima. Druge snimke snimljene u šumi Maramagambo pokazuju trupe majmuna koji također jedu šišmiše, s cibetkama i genetama u blizini.
Špilja je dom za oko 56 tisuća egipatskih voćnih šišmiša. Ova je regija dugo bila ključna za istraživanje virusa Marburg, bliskog “rođaka” ebole. Stopa smrtnosti od infekcije može doseći 90%. Iako je razvijeno nekoliko cjepiva, nijedno još nije odobreno.
Godine 2008. turist iz Nizozemske koji je posjetio špilju zarazio se Marburgom i umro. Nakon posjeta pozlilo je i jednom američkom turistu, ali je preživio. A 2009. znanstvenici iz Centra za kontrolu i prevenciju bolesti prvi su izolirali virus Marburg iz voćnih šišmiša u obližnjoj špilji.
Kamere su prvi put postavljene u sklopu projekta praćenja lavova i hijena u parku. Terenski koordinator Orin Cornille priznao je da je razmjer aktivnosti predatora bio iznenađenje. Prema njegovim riječima, najveću zabrinutost izazivaju majmuni s obzirom na njihovu biološku blizinu ljudima.
Istodobno, istraživači napominju: nema dokaza o stvarnom prijenosu virusa između vrsta.
Znanstveni direktor projekta, Alexander Brachkovsky, primijetio je da se slični procesi mogu događati tisućljećima u regiji Rift Valley. Jedan od leoparda, koji se redovito vraćao u špilju pet mjeseci, dobio je nadimak Akahaya – “nedodirljiv” na lokalnom jeziku.
Istraživači se nadaju da će njihov rad biti polazište za dublju analizu rizika. Prema znanstvenicima, ovo je rijedak slučaj u kojem se mogu opetovano promatrati izravni kontakti između rezervoara filovirusa i predatora, koji zapravo razmjenjuju biološke tekućine dok jedu plijen.Inicijator postavljanja kamera Bosco Atukwatse objasnio je da karakteristike špilje stvaraju idealne uvjete za predatore: ulaz je nizak, a dugotrajni slojevi ga omogućuju čak i malim životinjama da lako dođu do šišmiša.
“Majmun se može samo uspraviti na stražnje noge, zgrabiti šaku šišmiša i pobjeći”, rekao je, dodajući da nije uvijek jasno kamo idu mrtve životinje.
Iako se šišmiši smatraju glavnim prirodnim rezervoarom Marburg virusa i mogu ga prenositi bez simptoma, znanstvenici upozoravaju da postoje dokazi da su druge životinje – posebice neki primati – sposobne prenijeti zarazu nakon kontakta sa šišmišima.
“Točka raskrižja” za virus
Istraživači su špilju nazvali svojevrsnim “legištem zaraze” (spillover crucible). Primijetili su da mnoge vrste životinja koje same love šišmiše nakon toga postaju plijen za ljude – konzumiraju se kao tzv. bushmeat.
“Postoji mnogo načina na koje se bolest od međunarodnog značaja može neotkriveno proširiti kroz populaciju”, rekao je Atukwatse.
Fotoaparati su zabilježili oko 400 ljudi koji su posjećivali špilju – uključujući školske grupe, turiste i lokalne pripravnike. Većina je bila tamo bez ikakve osobne zaštitne opreme.
Znanstveni direktor studije, Braczkowski, rekao je da su ugandske vlasti bile itekako svjesne rizika koje mjesto predstavlja. U blizini špilje postoje znakovi upozorenja, a 40-ak metara od ulaza nalazi se i osmatračnica.
Nalazi pridodaju sve većem broju dokaza o prethodno neotkrivenim interakcijama između različitih životinjskih vrsta koji bacaju svjetlo na mehanizme prijenosa zoonotskih infekcija.
Prošle su godine u Njemačkoj istraživači prvi put dokumentirali slučajeve štakora koji su lovili šišmiše, što je također izazvalo zabrinutost zbog potencijalnih rizika od pandemije.
Međutim, autori izvješća naglašavaju: veliki dio znanja o takozvanoj “transfuziji” infekcija sa životinja na ljude još uvijek ostaje teorijski. Dokumentiranje složenih kontakata između više vrsta u poznatim prirodnim izbijanjima zoonoza “i dalje je izuzetno rijetko.”
Pročitajte također:
Druge infekcije u svijetu
Podsjetimo, opasnu tropsku infekciju chikungunya, koja uzrokuje iscrpljujuće bolove u zglobovima, komarci mogu prenijeti u većem dijelu Europe. Tako smatraju znanstvenici koji širenje rasprostranjenosti bolesti povezuju s porastom temperatura zbog klimatske krize.
Prema studiji, u Španjolskoj, Grčkoj i drugim zemljama južne Europe rizik od infekcije moguć je više od šest mjeseci godišnje, au jugoistočnoj Engleskoj – oko dva mjeseca godišnje. Štoviše, globalno zagrijavanje neizbježno će dovesti do toga da se bolest pomakne sjevernije.
