Postoji stanje kada se čini da je sve u redu, ali unutra se nastanila tupa melankolija koja se ne može objasniti riječima.
Nema skandala, nema izdaja, nema očitih problema, ali nema ni iskre zbog koje ste se nekad željeli probuditi, javlja dopisnik OVDJE VIJESTI.
U takvim trenucima često sami sebe nagovaramo da budemo strpljivi, jer je puno uloženo, jer su ljudi na to navikli. A to je najopasnije – brkati naviku s ljubavlju, a strah od samoće sa željom da budete s točno određenom osobom.
Fotografija: Pixabay
Prvo pitanje koje si treba postaviti je: razmišljam li o budućnosti svog partnera, uključujući i njega automatski? Ako se u vašim planovima za godišnji odmor ili mirovinu pojavljuje samo naporom volje, ovo je poziv.
Drugo pitanje tiče se radosti: čini li me lakše i toplije od pomisli da ćemo se vidjeti navečer? Ako se susret s voljenom osobom doživljava kao dužnost ili rutina, osjećaji su odavno ustupili mjesto dužnosti.
Treće i najvažnije pitanje: tko ja postajem pored te osobe? Ako veza zahtijeva da se neprestano pretvarate, sustežete ili dokazujete svoju vrijednost, ne radi se o ljubavi, već o preživljavanju.
Osoba u zdravoj vezi napreduje, čak i ako ima problema na poslu ili prištić na nosu. Pokraj pravog partnera želite biti bolji, ali ne zato što morate, već zato što se to dogodi samo od sebe.
Kada stalno morate birati između sebe i veze, pravi izbor je uvijek u korist vas samih. Jer izgubiti se u paru najveća je cijena koju možete platiti za iluziju intimnosti.
Priznati da je povijest završila bolno je i strašno, ali život u muzeju vlastitih sjećanja još je strašniji. U praznoj kući u kojoj već dugo nitko ne živi, možete se samo smrzavati, čak i ako svaki dan palite peć.
Pročitajte također
- Zašto čuvati stare zamjerke: cijena koju plaćamo svaki dan
- Zašto čujemo samo ono što želimo čuti: zamka vlastitih ušiju
