Iznenađeni smo kada čitamo vijesti o ženama koje su godinama trpjele obiteljsko nasilje.
Ili o muškarcima koji su poniženi i obezvrijeđeni, a nastavili su nositi cvijeće svojim mučiteljima, javlja dopisnik HERE NEWS.
Dugogodišnji psiholog objašnjava to jednostavno: ljudi ne toleriraju, biraju poznatu bol umjesto nepoznate. Strah od odlaska često je jači od straha od ostanka, jer odlazak je skok u prazno.
Fotografija: Pixabay
Druga točka su takozvane sekundarne koristi, o kojima pišu stručnjaci koji se bave suovisnošću. Žrtva kroz patnju dobiva pažnju, sažaljenje, podršku drugih i osjećaj vlastite vrijednosti.
Zvuči cinično? Možda. Ali zato se ljudi godinama vrte u krugu, žale se djevojkama i prijateljima, ali ništa ne mijenjaju. Boje se izgubiti ovu poznatu ulogu.
Treći faktor je trauma iz djetinjstva, koja oblikuje životni scenarij. Dijete koje je odraslo u obitelji u kojoj se ljubav moralo zaslužiti dobrim ponašanjem će kao odrasla osoba birati partnere čiju ljubav također treba zaslužiti.
Jednostavno ne zna što bi se inače moglo dogoditi. Da možeš biti vrijedan tek tako, bez uvjetovanja, bez poniženja i bez potrebe da trpiš. To znanje nije ugrađeno u njegovu sliku svijeta.
Stoga savjet “samo otiđite” za takve ljude zvuči kao sprdnja. Otići za njih znači ostati u praznini, gdje nema ni orijentira, ni poznatog scenarija, pa ni boli na koju su navikli.
Psiholog u svojim radovima ističe: u fazi zaljubljenosti mozak isključuje kritičko razmišljanje i ne primjećujemo crvene zastavice. A onda se aktivira mehanizam “već sam toliko uložio, šteta je odustati”.
Ekonomisti to nazivaju “zabludom nepovratnih troškova”. Psiholozi to nazivaju “investicijskom zamkom”. Što više vremena, energije i emocija ulažemo u odnose, to je teže priznati da je sve bilo uzalud.
Ali istina je da nije bilo uzalud. Bio je to doživljaj. Iskustvo koje vam je pokazalo što točno ne smijete činiti. Iskustvo koje je istaknulo vaše ranjivosti koje je potrebno izliječiti, a ne preplaviti novom vezom.
Istraživanja popularnih tema na psihološkim forumima potvrđuju da je tema suovisnosti i zlostavljanja među najraspravljanijima. Ljudi traže odgovor, žele shvatiti kako izaći iz tog začaranog kruga.
I postoji odgovor. Zvuči jednostavno, ali je teško provedivo: potrebno je početi graditi odnos sa samim sobom. Prestanite tražiti spasitelja vani i postanite sami sebi podrška.
Sve dok u sebi postoji osjećaj bezvrijednosti, svaki partner će to osjećati i, svjesno ili ne, iskoristiti. Jer nepoštivanje osobe koja ne poštuje sebe prirodna je reakcija i najboljih ljudi.
Granice se ne odnose na agresiju. Ovdje se radi o smirenoj spoznaji: tako se možete ponašati prema meni, ali to nije moguće. A ako je nemoguće, jednostavno odem, bez skandala, bez prijetnji, bez pokušaja da promijenim partnera.
Ovo znanje dolazi samo iznutra. Ne može se dobiti iz knjiga i treninga; može se internalizirati samo kroz iskreni dijalog s vlastitim strahovima.
Dakle, umjesto da pitate “zašto mi to radi”, pitajte “zašto mu dopuštam da mi to radi”. Odgovor na drugo pitanje otvorit će vrata na koja se odavno čeka.
Cijena iluzorne ljubavi uvijek je veća nego što se čini. Ne mjeri se modricama ili oštećenim živcima. Mjeri se godinama života, koji je mogao biti sasvim drugačiji.
Sretan. Onaj pravi. Bez straha u očima.
Pročitajte također
- Zašto se kriza u vezi uvijek tiče nas samih: psiholog o zrcalu u koje se strašno pogledati
- Što se događa ako prestanete kontrolirati: eksperiment koji će spasiti vašu vezu
