Kad dođe loš niz u paru, navikli smo tražiti nekoga koga ćemo okriviti.
On premalo pažljiv, ona prezahtjevna, oboje su umorni, prezaposleni, ne čuju se, javlja dopisnik HERE NEWS.
Psiholog, čiji članci dobivaju tisuće komentara, tvrdi suprotno: svaka kriza u vezi uvijek je projekcija našeg unutarnjeg stanja. Ono što nas ljuti kod partnera zapravo dugo živi u nama, samo to odbijamo primijetiti.
Fotografija: Pixabay
Zakon zrcala funkcionira besprijekorno: ako vas živcira što je muškarac stalno na telefonu, zapitajte se zašto se i sami skrivate iza gadgeta. Ako žena zanovijeta oko svake sitnice, možda ona jednostavno odražava vašeg unutarnjeg perfekcionistu, koji ne dopušta ni vama ni onima oko vas da se izvučete.
Zvuči kao jeftina psihologija? Možda. Ali upravo u toj jednostavnosti leži najdublja mudrost, potvrđena tisućama sati terapeutske prakse.
Istraživanja pokazuju da se puno češće rastaju parovi koji u svađi strijelicu usmjere na partnera od onih koji su spremni nositi se s vlastitim okidačima. Jer kriviti je lakše nego kopati po sebi.
Kada vičemo “Ljutiš me”, zapravo vičemo “Bojim se vidjeti ovo u sebi.” Partner postaje ekran na koji se projiciraju sve potisnute emocije, strahovi i neostvarene želje.
To je osobito akutno u takozvanim suovisnim vezama, gdje se ljudi doslovno lijepe jedno za drugo ne iz velike ljubavi, već iz nemogućnosti da budu sami sa sobom. Tamo ogledala rade trostrukom snagom.
Osoba s traumom napuštenosti iz djetinjstva vidjet će hladnoću čak i u najbrižnijem partneru. On jednostavno ne zna kako drugačije; njegov je unutarnji filtar podešen da traži opasnost.I dok se ta trauma ne proradi, čak i da promijenite partnera sto puta, slika se neće promijeniti. Doći će netko tko će uvijek iznova potvrđivati: “Odbačen sam, nitko me ne treba.”
Psiholozi to nazivaju “ponavljanje scenarija”. Mozak bira poznato, čak i ako je bolno, jer ima predvidljivost, a time i iluziju sigurnosti.
Ali ima i dobrih vijesti. Čim osoba počne iskreno gledati svoje sjene, partner prestaje biti neprijatelj i pretvara se u saveznika. Jer nema se više oko čega svađati.
Kad se ne ljutim na tebe, nego na svoju bol iz djetinjstva, koju si slučajno dotaknuo, razgovor ide u sasvim drugom smjeru. Agresivnost ga napušta, ostaje samo iskrenost i želja da se čuje.
Praksa pokazuje: najjači su oni parovi u kojima su oboje spremni preuzeti odgovornost za svoje osjećaje. Gdje nitko ne viče “za sve si ti kriv”, i svi se pitaju “što je u meni sada odgovorilo na tvoje riječi.”
Naravno, za to je potrebna hrabrost. Lakše je živjeti u iluziji da idealan partner postoji negdje i da vas još nije upoznao. Da će s drugom osobom sve biti drugačije, lako i glatko.
Neće. Sve dok u sebi nosite neobrađene scenarije, svaki će se odnos spotaknuti o njih. Svaki partner će vam se činiti neistim, neistim, neidealnim.
Krizi nije kraj. Ovo je poziv na dijalog sa samim sobom. A ako prihvatite ovaj poziv, možda ćete otkriti da se iza zrcalne površine ne skriva čudovište, već pravi vi.
Oni koje su tako dugo tražili i nisu mogli pronaći.
Pročitajte također
- Što se događa ako prestanete kontrolirati: eksperiment koji će spasiti vašu vezu
- Kako razumjeti da je to ljubav, a ne navika: test psihologa
