Iskreno smo zbunjeni kada se prijateljica po stoti put vrati čovjeku koji je obezvrijeđuje.
Ili kad pametan, uspješan prijatelj pored sebe tolerira hladnu i uvijek nezadovoljnu ženu, javlja dopisnik HERE NEWS.
Psiholog Pyotr Galigabarov to objašnjava jednostavno: pri odabiru partnera češće se ne vodimo razumom, već scenarijima postavljenim u djetinjstvu.
Fotografija: Pixabay
Schema Therapy Jeffreya Younga to ovako opisuje: ako dijete odrasta uz emocionalno hladnu majku, kao odrasla osoba nesvjesno će tražiti upravo takve partnere ili će i samo postati jednako distancirano.
Ista stvar funkcionira i s ozljedama. Ljudi koji su odrasli u okruženju emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja poput magneta privlače nasilne partnere ili se sami pretvaraju u razarače.
Ovo nije misticizam ili “loša karma”. Mozak jednostavno slijedi utabanu stazu: bira poznato, čak i ako to poznato uzrokuje bol.
Nedavna studija u kojoj je sudjelovalo gotovo sedam tisuća ljudi iz 50 zemalja pokazala je nešto još zanimljivije. Parovi koji su se upoznali na internetu u prosjeku su bili manje zadovoljni vezom od onih koji su se upoznali u stvarnom životu.
Znanstvenici to pripisuju činjenici da offline spojevi često spajaju ljude sličnog društvenog statusa i obrazovanja. Osim toga, internetski prostor postupno se pretvara u izlog povremenih veza, a ne dubokih osjećaja.
Ali znači li to da su aplikacije za spojeve zle? Nimalo. Važno je samo razumjeti: što brže tražimo “onog”, listajući profile poput proizvoda u internetskoj trgovini, to više riskiramo upasti u zamku vlastitih projekcija.
Sliku dovršavamo u minuti, a zatim provodimo godine da shvatimo: pored nas nije stvarna osoba, već naša fantazija o njoj. Psiholozi su sigurni: ljubav nije o čarobnom susretu princa određenog sudbinom, već o svjesnom izboru i spremnosti na suradnju sa stvarnom, nesavršenom osobom.
Tu leži glavni paradoks. Želimo biti voljeni bezuvjetno, ali partnere biramo sami, provjeravajući naš interni upitnik od stavki “treba” i “mora”.
Ovaj upitnik nismo sastavili mi, nego naša životna iskustva, roditeljski stavovi i proživljene traume. Dok ne shvatimo njegov sadržaj, gazit ćemo iste grablje.
Postoji izlaz, a on ne leži u okrivljavanju roditelja ili psovanju bivšeg. Dovoljno je da si počnete postavljati pitanja: zašto me privlače takvi ljudi? Kako se osjećam pored njih?
Jednom kada osoba shvati svoju “shemu” i proradi kroz nju, prestaje privlačiti destruktivne odnose. Tada i samo tada postoji prilika vidjeti pravog partnera, a ne gips iz sjećanja iz djetinjstva.
Važno je zapamtiti: nema savršenih ljudi, ma koliko mi to željeli. Ali postoje ljudi čiji se “žohari” mogu slagati s našima.
A ako kupujete stan, procjenjujete li ga objektivno i primjećujete li plijesan i pukotine u temeljima? Isto je i s vezama.
Iluziju ljubavi razbija upravo stvarnost. Neki se ljudi uplaše prvih pukotina i pobjegnu, dok drugi ostanu – ne zato što ne vide nedostatke, već zato što su ih spremni prihvatiti.
To je ono što odrasta u vezi. Prestanite tražiti ideale i počnite graditi nešto stvarno s onima koji su već u blizini.
Pročitajte također
- Što se događa s vrijednostima supružnika nakon rođenja djeteta: kako preživjeti ovu krizu
- Kako povjerenje u partnera liječi bolje od svake riječi: zašto je ono važnije od savršene komunikacije
